Nije neko postignuće, no nakon pune dvije godine ničega, evo još jedne posjećene zemlje (odnosno, jedne zemlje u kojoj trenutnoi boravim)
Još jedna
Panorama Long Islanda
Ali naravno, ne onog Long Islanda. Radi se o našem, domaćem Dugom Otoku gdje smo ljetos proveli nekoliko krasnih dana lunjajući unaokolo, što autom, što pješke a što pedalirajući po velikoj vrućini.
James Bond – Iza Kulisa
Odmah nakon što sam uslikao ovog Hummera, čuo sam da netko viče za mnom.
Nakon bezuspješnog ignoriranja okrenem se i vidim mladog frajera možda 20-ak metara od mene kako stoji iza nekakvog zidića i pita, i to ne na naljubazniji način, zašto sam slikao auto. Ja kao smiren, odgovorim da je auto fora i da mi se činilo zgodno da ga ovjekovječim. S obzirom da ga nisam baš najbolje mogao razumjeti, suprotno zdravom razumu, vratim se par koraka natrag prema njemu, no ostavljajući nekih pet metara i zidić među nama. I dalje on nastavi kako ne bi smio slikati i da bi trebao obrisati fotku s fotoaparata. Kako baš nisam bio raspoložen za svađu (a nisam bio ni u poziciji s obzirom da je ulica bila prilično pusta ako se izuzmemo on, ja i nekoliko njegovih frendova u pozadini koji, istina, nisu bili uključeni u razgovor), rekoh OK, obrisat ću fotografiju. No uto, on se počne smijati i veli da se samo zafrkava te da nema problema. Rukovali smo se (ovdje se svi stalno rukuju), porazgovarali još par minuta a onda sam se zaputio dalje svojim putem, misleći kako će moj dojam o ljudima u Gani kao vrlo prijateljski nastrojenim ostati netaknut.
Samo sam si dodao napomenu da su uz to i veliki zafrkanti.
Kontrasti
Iskreno rečeno, kontrasti su sveprisutni u svakom iole većem gradu. Nove zgrade od stakla i čelika izgrađene pored starih kuća, poslovnjaci u skupim odijelima na ulici prolaze pored beskućnika – primjera ima koliko hoćeš.
Što se tiče opće kvalitete života u Europi, čini mi se da opada nekako postepeno kako se udaljavaš od centra grada. Za razliku od toga, u SAD pa i Kanadi, uvijek me fasciniralo da s jedne strane ulice može biti ušminkani centar grada sa skupim dućanima i restoranima, no samo prešavši na drugu stranu ulice, možeš se naći u kvartu napuštenih i poluraspadnutih kuća, pijanih i/ili nadrogiranih likova i generalnog osjećaja siromaštva, jada i opasnosti.
Po onome što sam do sada vidio, Akra je još ekstremnija. Tu je sve skoro neprimjetno ispremiješano tako da na primjer, pored novog hotela s krasnom terasom restorana, nije neobično imati otvoreni jarak s “kanalizacijom”. No, za razliku od recimo primjera iz SAD, gdje su gore spomenuti rastureni kvartovi nekoć vjerojatno bili OK no propali s vremenom, ovdje taj miks doživljavam nekako pozitivnije jer mi se čini da su sve te “loše” (navodnici jer, mora se priznati, sve to gledam kroz zapadnjačku vizuru) stvari ostatak prošlosti te da se stvari zapravo kreću na bolje.
No, tumačili to ovako ili onako, kontrasti su zaista ogromni.
Obje gornje fotografije slikane s u razmaku od možda minutu-dvije minute hoda.
Dan na tržnici
Iskreno, kod kuće, odlazak na tržnicu nije baš nešto što prakticiram ako mogu izbjeći. Obično ćete me naći, ako ne u krevetu a onda bar u obližnjoj birtiji na kavi dok bolja polovica obavlja nabavku.
Znam nemali broj ljudi kojima je to poseban užitak, gotovo ritual, koji guštaju sav taj moving i razgovore s kumicama. Ja? Ako nitko nema ništa protiv, radije bih izbjegao naguravanje među štandovima.
Skok u neku drugu zemlju i sve se mijenja. Jedno od mjesta koje ću prvo posjetiti baš je tržnica. Muzeji mogu pričekati, na trgove i šetnice ću ionako usput naići, no prava lokalna tržnica nešto je što se treba vidjeti da bi se osjetilo mjesto u nekakvom “domorodačkom” smislu.
Sve je tu, i lokalna hrana s bojama i mirisima koji uz to idu, i lokalni običaji no prije svega, ljudi.
Otišao sam tako taksijem prosli vikend prema nekakvoj robnoj kući jednostavno zato što se nalazi u centru grada pa od tamo mogu lunjati unaokolo i istraživati. Vrlo rijetko imam nekakav konkretan plan razgledavanja, pogotovo na pomalo kaotičnom mjestu kao sto je Akra, već radije upogonim tabane pa kud me slučaj odvede.
Vozeći se prema tamo, pitao sam taksistu koju bi tržnicu preporučio na što mi je odgovorio “Makola” što mi se pomalo činilo kao otkantavanje jer, eto slučaja, robna kuća do koje sam mu rekao da vozi zove se “Makola Mall”.
Iako sam u tom kvartu vec bio vikend prije, ništa me nije moglo pripremiti na prizor koji me je docekao po izlasku iz taksija.
K-A-O-S.
Ma nemoj?
“Drive-by shooting”