{"id":1260,"date":"2013-10-01T15:38:06","date_gmt":"2013-10-01T14:38:06","guid":{"rendered":"http:\/\/www.radonic.net\/wblog\/?p=1260"},"modified":"2019-10-10T10:59:38","modified_gmt":"2019-10-10T09:59:38","slug":"time-to-go-but-not-home","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.noradic.com\/wblog\/?p=1260&lang=hr","title":{"rendered":"Dan na pla\u017ei"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/p>\n

\"\"<\/a><\/p>\n

Ostatak boravka u Chicagu pro\u0161lo je u relativnoj rutini koja se sastojala od posla i tabananja po gradu, s tim da bih rekao da je tabananje nadmo\u0107no prevladalo.<\/p>\n

Kad ve\u0107 spominjem tabananje, jedna od prvih stvari koju sam kupio po dolaskuu Chicago bila je mala spravica zvana Fitbit. To je zapravo bio poklon za Branku koja ina\u010de, da ju pohvalim, u ve\u0107ini slu\u010dajeva ide na i s posla pje\u0161ke. Za one koji ne znaju, radi se o malo \u0161minkerskijem pedometru \u010diji se podaci mogu uploadati na njihovu web stranicu te tako pratiti koliko si prehodao u odre\u0111enom vremenskom periodu.<\/p>\n

Sve u svemu, \u010dika\u0161ki asfalt i \u0111onovi mojih tenisica ukupno su se dru\u017eili (bar u onom dijelu kad sam se sjetio uzeti spravu sa sobom) oko 110 kilometara \u0161to bi bilo otprilike kao da sam pro\u0161etao autoputom Zagreb-Rijeka od Zagreba do Ravne Gore. Uzev\u0161i u obzir slu\u010dajeve kada spravu nisam imao uz sebe, lako se do\u0111e do bar 140 kilometara, \u0161to u prosjeku daje okruglih 10 kilometara po danu dvotjednog boravka. Nije lo\u0161e.<\/p>\n

\u0160to se skitnje po gradu ti\u010de, malo je nezgodno kod Chicaga \u0161to, bar koliko je meni poznato, nema jasne demarkacije izme\u0111u, nazovimo to uvjetno tako, sigurnih dijelova grada i onih za koje doma\u0107i ka\u017eu “ako si slu\u010dajno iza\u0161ao na krivoj stanici metroa, ne razmi\u0161ljaj ve\u0107 odmah zgrabi ili prvog policajca kojeg na\u0111e\u0161 ili prvi taksi koji nai\u0111e” jer postoji vrlo realna mogu\u0107nost da zavr\u0161i\u0161 u crnoj kronici.<\/p>\n

<\/p>\n

\u010citaju\u0107i malo online, \u010dinilo se da je zapadni i ju\u017eni dio grada najbolje izostaviti iz razgledavanja. Istina, dalo bi se tamo poslikati sjajnih fotki, no s druge strane, slu\u0161aju\u0107i radio jednu subotu ujutro, no\u0107 prije ustrijeljeno je \u0161to fatalno a \u0161to ne, ni vi\u0161e ni manje nego devetoro ljudi i to, \u0111enje, \u0111enje, ba\u0161 u zapadnim i ju\u017enim dijelovima grada. Shodno tome sam se fokusirao na centar i sjever dok, iako djelomi\u010dno smrznut, Lake Michigan na istoku nije pru\u017ealo previ\u0161e manevarskog prostora za \u0161etnju.<\/p>\n

Tako sam jedan vikend ot\u0161etao put sjevera, nai\u0161av\u0161i pri tom na kvart znan kao Old Town. Stari grad u ameri\u010dkim okolnostima predstavlja ne\u0161to sasvim druga\u010dije od onoga na \u0161to smo mi Europljani razma\u017eeno navikli \u0161e\u0107u\u0107i se recimo Pragom ili \u010dak i na\u0161im Gornjim Gradom. Old Town u \u010dika\u0161kom kontekstu predstavlja zgodan kvart s nizovima brownstone ku\u0107a, simpati\u010dnim malim du\u0107anima i restoranima i to je vi\u0161e-manje to. Nije da kvart nije fora, ugodna je to promjena u odnosu na sredi\u0161nji dio koji iako ne pretjerano, ipak pati od previ\u0161e prometa, buke i smoga, no ako se iza naziva kvarta o\u010dekuju povijesne i arhitektonske divote, razo\u010daranje je zagarantirano.<\/p>\n

\"Old<\/a>
Old Town<\/figcaption><\/figure>\n

Cijeli taj izlet u Old Town je zapravo bila samo prolazna stanica na putu prema Lincoln Parku. Opet, nije to neka ultra znamenitost ali u blizini je Chicago History Museum koji sam posjetio i usprkos paprenoj cijeni, isplati se, a i ipak je nekakav komad zelenila (kakvo zelenilo ve\u0107 mo\u017ee biti po\u010detkom 3. mjeseca) gdje \u010dovjek mo\u017ee imati malo mira i ti\u0161ine a i obala jezera je blizu tako da se, bar teoretski, mo\u017ee u\u017eivati u pogledu. Ka\u017eem “teoretski” jer, iako je bio po\u010detak tre\u0107eg mjeseca, bilo je hladno i nije se imalo bog-zna-\u0161to vidjeti. Realno gledaju\u0107i, temperature koje levitiraju oko nule nisu stra\u0161ne no dodajte tome vjetar (khm, “Windy City”) i eto osje\u0107aja koji s ugodoom nema nikakve veze. Posebno je nezgodno kad se \u010dovjek na\u0111e na obali Lake Michigan gdje vjetar poprimi prili\u010dno ozbiljne razmjere. Znaju\u0107i da \u0107u u Americi biti zapravo na prijelazu iz zime u prolje\u0107e, a nadaju\u0107i se najboljem, tj. da \u0107e prolje\u0107e ipak prevladati, od toplije odje\u0107e sam uzeo nekakvu proljetno-jesensku jaknu koja je u normalnim okolnostima vi\u0161e-manje funkcionirala dovoljno dobro za mene koji \u0107e se uvijek radije malo smrznuti nego malo skuhati no kad bi vjetar pokazao \u0161to zna, bila je tek dovoljno dobra da se totalno ne smrznem. Najvi\u0161e su patili prsti stalno upogonjeni u fotografiranje pa sam ne jednom na odre\u0111eno vrijeme izgubio svaki osje\u0107aj u njima.<\/p>\n

Dakle, obala na koju sam iza\u0161ao je, pretpostavljao sam, u normalnijim vremenskim okolnostima, pje\u0161\u010dana pla\u017ea krcata ljudima no tada se radilo o pone\u0161to neobi\u010dnom prizoru smrznute pje\u0161\u010dane pla\u017ee. O\u010dekivao bi \u010dovjek da pritom tamo ne\u0107e biti ni \u017eive du\u0161e no bio bi u krivu.<\/p>\n

Naime, ba\u0161 se taj vikend tamo odigravala neka akcija zvana Chicago Polar Plunge a koja se svodila na kupanje u jezeru u humanitarne svrhe (cinik u meni vjeruje da su neki ljudi sudjelovali u ovome iz sasvim ne-humanitarnih razloga, jednostavno rje\u0161avaju\u0107i se tako, na ekstreman ali vrlo efikasan na\u010din, subotnjeg mamurluka). Totalna je perverzija stajati na polusmznutom pijesku, i pritom se smrzavati potpuno obu\u010den dok oko tebe tr\u010dkaraju mokri ljudi u kupa\u0107im kostimima, netom izi\u0161li iz tako\u0111er polusmrznutog jezera.<\/p>\n

Ludi Ameri.<\/p>\n